Povijest ultrazvučnih uređaja
Povijest ultrazvuka i ultrazvučnih valova može se pratiti od davne 1790. godine. Lazzaro Spallanzani tada je otkrio da se šišmiši koriste zvukom/sluhom prilikom kretanja, a da manje koriste vid. Švicarski fizičar i inženjer Jean-Daniel Colladon 1826. godine otkrio je sonografiju koristeći podvodno zvono. U
tom pokusu točno je određena brzina zvuka u vodi što je otvorilo velike mogućnosti na polju razvoja ultrazvuka. Prava revolucija dogodila se nešto kasnije (1881. godine) kada je Pierre Curie pronašao vezu između električnog napona i kristala što je otvorilo put k razvoju ultrazvučnih sondi kakve danas
koristimo.
Nakon potopa slavnog Titanica, Paul Langevin osmislio je hidrofon s ciljem detektiranja i izbjegavanja ledenih santi. Uređaj je radio na principu slanja i primanja niskofrekventnih zvučnih valova. Hidrofon je korišten tijekom Prvog svjetskog rata pri otkrivanju podmornica. Dr. Karl Dussik (austrijski
psihijatar) je prvi iskoristio ultrazvučne valove za dijagnostiku tumora mozga krajem 30-tih godina prošlog stoljeća. Proceduru je nazvao „hiperfonografija“, a za dijagnostiku je koristio papir osjetljiv na toplinu. Dr. George Luwig je sa timom suradnika oko 1947. godine prvi snimio i opisao razliku brzina prolaska zvuka kroz različita tkiva i organe životinja što je predstavljao važan napredak na polju
medicinske dijagnostike ultrazvukom. Škotski znanstvenik Ian Donald izumio je i unaprijedio mnoštvo uređaja koji su se koristili za dijagnostiku i patologiju trudnoće. Tijekom Drugog svjetskog rata, razvijao je tehnologiju radara i sonara, a postao je poznat oko 1950. godine kada je susreo pacijenticu s neoperabilnim tumorom u trbušnoj šupljini. Pregledom žene svojim novim uređajem otkrio je da je neoperabilni tumor zapravo cista jajnika, te je žena uspješno operirana. Nedugo zatim postao je „otac“ ginekoloških ultrazvučnih tehnika. Također, izumio je B-mode (2D mode) ultrazvuka.
U 50-tim i 60-tim godinama prošlog stoljeća Douglas Howry i Joseph Holmes poboljšali su tehnologiju B-moda ultrazvuka. Do tada, pacijent je morao biti potopljen u vodu kako bi se uspješno izveo ultrazvučni pregled; izumom ultrazvučne sonde koja je bila u potpunosti u kontaktu s pacijentom
otvoren je put razvoju ultrazvučnih sustava koji se i danas koriste.
Dr. John Wild i John Reid modificirali su standardne ultrazvučne sustave te su stvorili B-mode sa sondom koja se može „ljuljati“ u različitim smjerovima kako bi se dobili različiti kutovi što je bilo posebno važno tijekom pregleda dojke.
Razvojem elektronike i računala današnji ultrazvučni sustavi potpuno se razlikuju od povijesnih, ali cilj je ostao isti – dobiti što bolju dijagnozu ili terapiju te poboljšati zdravlje ljudi.
